Prva ovogodišnja mjesečna tribina Hrvatskog katoličkog društva prosvjetnih djelatnika održana je na intrigantnu i nedovoljno istraženu temu: „Hrvatske glagoljičke knjige i rukopisi izvan domovine“.
Dugogodišnji amaterski proučavatelj glagoljice i njezina bogatstva, prof. Darko Žubrinić, ujedno i osnivač i predsjednik Društva prijatelja glagoljice, bio je predavač koji nam je približio neke od primjera hrvatskih glagoljskih zapisa koji se danas čuvaju u inozemstvu.
Predsjednica Društva Marina Katinić Pleić predstavila ga je kao velikog entuzijasta koji se, uz svoju struku matematičara, detaljno bavio i bavi bogatom hrvatskom glagoljičnom baštinom.
Profesor je započeo pokazujući nam primjer glagoljske početnice kakva je tiskana već početkom novog vijeka – 1526. u Veneciji – a koja pokazuje kako se opismenjavanje hrvatskih učenika na glagoljici već tada odvijalo uz posebne za to pripremljene početnice. Zanimljiv je i način podučavanja – najprije su iznesena sva slova glagoljske azbuke, a zatim svaki pojedini suglasnik u kombinaciji sa svakim samoglasnikom („ba-be-bi-bo-bu“ itd.) kako bi učenici brže svladali čitanje – povezivanjem slova u slogove. Nakon toga slijedi molitva koju su učenici već otprije zasigurno svi znali na pamet pa im je njezino čitanje bilo vrlo pogodno za učenje i vježbanje – molitva Oče naša.
Iako je ova tiskana u Veneciji, tiskana je za potrebe u Hrvatskoj, pa možda nije bila najuže povezana s temom ove tribine, no profesor je odmah nastavio intrigantim podatkom da su i studenti na pariškoj Sorboni također učili hrvatski i glagoljicu, a predavač im je bio Hrvat, koji je i sam završio Sorbonu, a zatim i sam bio profesor bogoslovije na istom sveučilištu (kasnije je bio u crkvenoj službi u gradu Toursu). On je još prije izuma tiskarskog stroja, oko 1400., za potrebe pariških studenata pripremio rukopisnu početnicu iz glagoljice, u kojoj, nakon iznesenih slovnih znakova glagoljice stoji: „Istud alphabetum est Crawaticum“ („Ovaj alfabet je hrvatski“). Početnica je znamenita i po jednoj Jurjevoj zabilješci: „Istria eadem patria Crawati“ („Istra je također domovina Hrvata“). Ona je u 20. stoljeću, nakon Drugog svjetskog rata, bila jedan od dokaza koju je don Božo Milanović predstavio međunarodnoj javnosti kao pokazatelj da je Istra dio Hrvatske i da joj treba i teritorijalno pripasti.
Jedan od osobitih primjera kojeg je profesor predstavio bio je „Njujorški misal“ (The New York Missal). Prekrasno iluminirani glagoljski rukopis s početka 15. st. u New York je dospio zanimljivim putem. Naime, on je pripadao znamenitom britanskom antikvaru koji ju je čuvao kao posebnu dragocjenost, iako nije znao odakle je i o kojem se točno pismu radi (antikvari su smatrali da bi mogla biti riječ o armenskom pismu). On je prilikom svečanih primanja ovu knjigu držao na istaknutom mjestu „za divljenje gostima“, a nakon njegove smrti kupovinom je došla u New York. Kako je, međutim, knjiga s hrvatskog prostora došla do Britanije, nije nam poznato, no danas se nalazi u New Yorku te je bila predmet studija američkih znanstvenika koji su se bavili glagoljicom i hrvatskim jezikom. Da to nije jedini primjer glagoljskog rukopisa ili tiskane knjige koja se danas nalazi u SAD-u, pokazao nam je predavač upoznavši nas s još nekim takvim primjerima. Među njima je i jedan prekrasan list istrgnut iz II. vrbničkog misala (1492.) koji se čuva u Sveučilišnoj knjižnici u Princetonu.
Predavač je, nadalje, iznio još neke odabrane primjere glagoljičkih zapisa koji se danas nalaze u različitim zemljama Europe, a koji su, kao i oni u Americi, kako je on ustvrdio, „najveći ambasadori Hrvatske“. Među njima je posebno zanimljivo pismo pisano brzopisnom glagoljicom, a u kojem vojna vlast u srednjovjekovnom Bihaću dojavljuje Gvozdanskom nadolazeću veliku tursku opasnost. Pismo je zapečaćeno uz požurnicu na omotu – u kojoj četiri puta piše „brzo“ glagoljičnim slovima. Znajući za tragičnu sudbinu Gvozdanskog i njegovih branitelja, kao i dugotrajno odupiranje Bihaća tuskoj najezdi, ovaj zapis pruža zanimljiv uvid u dramu koja se odvijala na tadašnjim granicama Hrvatske izložene nemilosrdnoj provali Osmanlija. Zapis se danas nalazi u Mađarskom nacionalnom arhivu u Budimpešti.
Obilje hrvatske „razasute bašćine“, kao i pitanje koliko je te baštine još neistraženo i nedovoljno valorizirano intrigiralo je okupljene na tribini.
Uz zahvale entuzijastu profesoru Žubriniću, čije Društvo prijatelja glagoljice vodi i bogatu web-stranicu, koju svakako vrijedi posjetiti: croatianhistory.net (u njoj je moguće pronaći i više podataka o opisanim primjerima), razvila se zanimljiva i ugodna rasprava te su se gosti razišli u vedrom raspoloženju.