U srijedu, 24. lipnja 2026. Jadranka Tukša, ravnateljica XVI. gimnazije u Zagrebu, održala je predavanje na temu Ljepota i težina škole iz vizure ravnatelja. Bila je to naša posljednja tribina u ovoj nastavnoj godini.
Predavačica je iz ravnateljske perspektive dala sustavan i sveobuhvatan pogled na ljepotu i težinu koju danas ima škola. Izlaganje je počela od težine koju prati rad u suvremenoj školi, a završila s lijepom stranom nastavničkog poziva. Krenula je od odgovornosti ravnatelja, koju često ni sami nastavnici do kraja ne percipiraju, preko uloge roditelja u raznolikosti njihova stava i modela odnosa prema djetetu, do problema s kojima se učenici suočavaju u školi i izvan nje te mogućnostima i ograničenjima školskih djelatnika da zadovolje potrebama i zahtjevima učenika i roditelja u okvirima koji su stručno, društveno i zakonski uvjetovani.
Od škole se očekuje da bude odgojna, obrazovna i socijalna institucija, prostor znanja i razvoja osobnosti. Ovakva su očekivanja izazovna za rad ravnatelja i nastavnika u smislu velikih administrativnih opterećenja, sve složenije odgojne uloge škole, u rješavanju sukoba među učenicima i roditeljima (kad su im želje veće od mogućnosti), u balansu između propisa, empatije i autoriteta, u potrebi za stalnim prilagodbama promjenama.
Uostalom, škola je tu radi učenika. A njihov status predavačica je oslikala rečenicom H. Hitreca iz Smogovaca: “Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, oni nisu tako mali, ali su dovoljno veliki da ne budu mali.
Suvremeni učenici su pred velikim izazovima jer su zbog općih društvenih i obiteljskih prilika, duha vremena, današnjega stila života, utjecaja novih tehnologija, mobitela i masmedija, pritisaka, očekivanja u porastu anksioznost, stres i osjećaj nesigurnosti, problemi koncentracije i motivacije, emocionalna nestabilnost i osjećaj usamljenosti, nesposobnost suočavanja s problemima i stresnim situacijama – nespremnost za život, poremećaji prehrane, poremećaji ponašanja, pojačana upotreba alkohola, cigareta, energetskih pića, novih droga. Sve veći broj učenika treba psihološku podršku.
Ravnateljica Tukša iznijela je neke statističke podatke koji bi nas sve trebali potaknuti na promišljanje i akciju za poboljšanje zdravlja mladih.
Kad je riječ o mentalnom zdravlju učenika, uočavaju se sve češći problemi depresije i anksioznosti. Prema istraživanjima, 26% mladih pokazuje simptome anksioznosti, dok 36% ispitanika ima simptome depresije. Razlozi su mnogostruki: pritisak uspjeha i očekivanja roditelja i okoline, utjecaj društvenih mreža i digitalnog svijeta, tjeskoba zbog društvenih zbivanja i naglih promjena, ekološke promjene, strah od neuspjeha i uspoređivanja. Zato je sve izraženija važnost stručnih suradnika i podrška škole, a empatija i razgovor postaju ključni alati rada.
Zabrinutost izazivaju rezultati istraživanja Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta o psihičkom zdravlju adolescenata u Hrvatskoj jer su alarmantni: 20 – 25% pokazuje anksiozno-depresivne smetnje, 50% svih psihičkih problema otkriva se u dobi od 14 godina, 75% svih psihičkih poremećaja otkriva se do 24. godine, 20% učenika ima sklonost samoozljeđivanju, 15% učenika barem jednom ozbiljno razmišljali o samoubojstvu, 5% učenika je pokušalo suicide, veliki postotak mladih se osjeća izolirano, usamljeno i odbačeno.
Postavlja se pitanje kako im pomoći.
Evo prijedloga ravnateljice Tukše: ohrabrivati učenike, kritiku izricati u pozitivnom tonu i kad je zaslužena, pokazati razumijevanje, ali i postavljati granice, hvaliti trud, a ne rezultate ili sposobnosti, ne poticati perfekcionizam, pokazati razumijevanje, ne umanjivati problem ili dijeliti savjete vezane uz liječenje.
Sve je veća potreba suradnje s roditeljima za dobrobit učenika, ali su prisutni i problem u tome. Primjerice, previše zaštitnički roditelji često štite dijete od odgovornosti, neki roditelji zanemaruju potrebe i probleme djece, sve češći dolasci roditelja s odvjetnicima, smanjeno povjerenje u autoritet škole, a nerijetko škola i roditelji imaju različita očekivanja. Predavačica je prezentirala na slikovit i zanimljiv način tipove roditelja s obzirom na stil odgojnog pristupa i djelovanja te njihove dobre I lose strane u svjetlu pedagogijske znanosti. Njihovo poznavanje i prepoznavanje u praksi može nam pomoći za ostvarenje boljih međusobnih odnosa te kvalitetniju komunikaciju s roditeljima. Posebno je istaknula važnost otvorenog dijaloga i međusobnog poštovanja, potrebu za zajedničkim odgojnim ciljevima, postavljanje granice odgovornosti škole i obitelji, suradnju u svrhu stvaranja sigurnijeg okruženja za dijete. Zaključila je da je uspjeh učenika moguć samo kroz partnerstvo.
Osvrnula se na temu utjecaja digitalnog doba na školu ističući kako tehnologija donosi nove mogućnosti učenja, ali istovremeno povećava distrakcije i ovisnosti, omogućuje Cyberbullying i virtualne pritiske među učenicima te kako potreba za digitalnom pismenošću i odgovornošću potiče učitelje na praćenje promjena suvremenog društva.
Zaključak je na kraju izlaganja da unatoč svim težinama i teškoćama ostaje neusporediva ljepota rada u školi, koja se osobito nalazi u privilegiji praćenja razvoja djece i njihovog napretka, u doživljavanju trenutaka uspjeha, zahvalnosti i zajedništva, u kreativnim aktivnostima i mogućnostima pozitivnog utjecaja, u druženju s mladima u školi kao mjestu nade i budućnosti jer svaki učenik kojem pomognemo potvrđuje smisao našega rada.
„U današnjem vremenu“, zaključila je predavačica, „školi treba više podrške za mentalno zdravlje učenika, veće poštovanje prema učiteljima i ravnateljima, jača suradnja roditelja i škole, jasnije granice odgovornosti, sustav koji jednako brine o djeci i zaposlenicima.”
Završni citat obuhvatio je temeljnu značajku odrastanja i sazrijevanja, krug koji svi prolazimo i koji nam pomaže razumjeti mlade te biti s njima strpljivi i blagi:
“Kad sam imao 14 godina, otac mi je bio tolika neznalica da sam jedva podnosio tog starca u svojoj blizini. Kada sam napunio 21, ostao sam zapanjen koliko starac može naučiti u sedam godina.” Mark Twain
Bilo je lijepo, korisno, iskreno, nadahnuto, otvoreno i inspirativno predavanje o školi i učenicima, koje volimo, kojima posvećujemo svoje vrijeme, s kojima dijelimo znanje i iskustvo – koje učimo i od kojih učimo; s kojima sami rastemo. I to je istinska ljepota našega zvanja. A vrijednost tribine i aktualnost teme potvrdila je živa i plodonosna rasprava na kraju.
