Knjiga Povratak iz sutra – može pomoći u obraćenju i duhovnom rastu
Riječ vizija (od latinskog visio – “viđenje”, “pogled”, “izgled”) danas se uglavnom koristi u značenju dalekosežne ljudske zamisli o željenom razvoju događaja i ideja. No isto tako može značiti doživljaj, sliku, neobično živu predodžbu koju stvara mašta bez nužnog uporišta u stvarnom, materijalnom svijetu (npr. u snu, u halucinaciji – priviđenje, utvara). Nekada je bila (i još uvijek jest) oznaka mističnog doživljaja, iskustva, eshatoloških viđenja i ukazanja, koje današnji racionalistički um nastoji objasniti isključivo razumom u okviru materijalističkoga pogleda na svijet. A budući da nevidljivi duhovni svijet nije moguće spoznati ograničenim sredstvima racionalnoga i materijalnoga, dobar dio ljudskog duha (svijesti) ostaje neobjašnjiv ili ga se negira kao proizvod mašte. Pa ipak neke pojave prate čovjeka kroz čitavu povijest. I onaj tko želi biti razborit, mora ih sagledati nepristrano te prihvatiti kao istinu.
Takvo je primjerice iskustvo kliničke smrti. Iz 12. stoljeća poznata je Dundulova (Tondalova) vizija, prevođena i tiskana u cijeloj Europi. Irskoga je podrijetla, a govori o doživljaju zlog viteza Dundala, zaljubljenika u zemaljske užitke nakon njegove nagle smrti. Kad mu je duša izišla iz tijela, vođena anđelom prošla je iskustva pakla i raja i na kraju je vraćena u tijelo sa zadatkom da svjedoči govorom i životom postojanje tih stvarnosti te bude uzor drugima u čestitu životu. Dundal dobiva novu priliku i obraća se, odriče bogatstva i zavodljivosti ovoga svijeta pa živi za nevidljivi, vječni.
Jedno slično svjedočanstvo opisano je nakon 800 godina kao poruka čovjeku 20. stoljeća u knjizi Povratak iz sutra, autora Georgea G. Ritchiea (koji je doživio kliničku smrt) i Elizabethe Sherrill. Ritchie je američki psihijatar, a knjiga detaljno opisuje kroz što je sve prošao kada mu je ustanovljena smrt u vojnoj bolnici u prosincu 1943. kao dvadesetogodišnjem mladiću, nakon čega je 9 minuta proveo u tom stanju. Također knjiga potvrđuje poslanje dr. Ritchiea da živi kako bi o tome kazivao. Knjiga je snažno djelovala na doktora Raymonda Moodyja (američkog filozofa, psihijatra, liječnika i pisca) te je ovaj 5 godina posvetio istraživanju iskustava „tik do smrti“, a rezultate predstavio u svojoj knjizi Život poslije života. Za dr. Richiea kaže: „Jedino oni među nama koji ga poznaju kao prijatelja mogu uistinu osjetiti dubinu dobrote, razumijevanja, brižnosti i ljubavi za druge, što obilježava toga izvanrednog čovjeka“ (G.G.Ritchie i Elizabeth Sherrill: Povratak iz sutra, Zagreb: Biblioteka Stella Maris, 2011., str. 8)
Knjiga je napisana kao ispovijest psihijatra četrdesetgodišnjem pacijentu koji je u nj jedva stekao povjerenje, ranjen lažima i zloćom ljudi, i koji mu dolazi na zakazanu psihoterapiju s viješću da je dao otkaz na poslu te da mu je ostalo samo 4 mjeseca života jer ima karcinom pluća s metastazama na mozgu. Nakon svih prekapanja po prošlom životu i vezama, ovo je točka koja čini besmislenim sve psihoterapije i život uopće, a on je tom pacijentu bio samo patnja. I baš u ovom prijelomnom trenutku, psihijatar mu nudi svoju životnu priču, stavlja na uvid vlastitu životnu prekretnicu tražeći od njega samo da sluša: „Ja od vas ne tražim da bilo što vjerujete. Jednostavno vam govorim ono u što vjerujem. Nemam nikakve ideje kako bi trebao izgledati budući život. Što god sam vidio, bilo je samo – s vrata, da tako kažem. Ali to je bilo dovoljno da me od toga trenutka potpuno uvjeri u dvije stvari. Jedna je da naša svijest ne prestaje s fizičkom smrću – da u stvari postaje jasnija i svjesnija nego ikad prije. I drugo, da je ono kako provodimo svoje vrijeme na zemlji, kakve međuljudske odnose izgrađujemo, silno, beskonačno važnije nego što možemo znati“ (str. 13-14).
Što je sve doživio i zašto je duboko vjerovao u to što kaže, neću ovdje navoditi. Samo mogu reći: fascinantno je. Duboko dojmljivo. Posebno u vremenu općih i osobnih previranja, kada nam je vjera najpotrebnija.
Matija Grgat
