ZAGREB-na Glazbenoj akademiji u Zagrebu uoči Čiste srijede, 17. veljače, održana je tradicionalna Pepelnica umjetnika, dijalog teologije i umjetnosti. Izvrsno posjećen događaj ove je godine tematizirao instrumentaliziranje umjetnosti, o čemu su raspravljali dramski pisac Boris Senker, publicist Boris Beck i povjesničar umjetnosti Dragan Damjanović. Organizator, uvodničar i moderator bio je o. Frano Prcela, OP, a za umjetnički doživljaj publike pobrinula se mlada harfistica Nina Šeparović, koja je izvela nekoliko stavaka sonatine za harfu Marcela Tourniera.
Kako je o. Prcela najavio, ovogodišnja je tema potaknuta nedavnim zabranama izvedaba umjetničkih djela, “na tragu ideologije do zabrana, u ime odgovornosti, slobode…” kako je uvodno naznačio u pozivu. Instrumentaliziranje umjetnosti definirao je kao zlouporabu, pri čemu umjetnik kaže da nešto hoće, a time zapravo hoće postići nešto drugo. Sugovornici se nisu složili s tezom da je instrumentaliziranje umjetnosti nešto negativno. “Umjetnost nije – kao što misle novinari – danas instrumentaliziranija no što je bila prije”, istaknuo je Damjanović, napomenuvši kako svi režimi iskorištavaju vizualni jezik. Dao je primjer francuskoga kralja Luja XIV. koji je bio neugledan čovjek, a Kralja Sunce od njega su stvorili slikari. U suvremeno doba umjetnici svojim djelima izriču stavove, što nije sporno, ustvrdio je Damjanović.
S time se složio i Senker, pozivajući se na povijest kazališta; protjerivanje njemačkih glumaca iz Hrvatskoga narodnog kazališta u 19. stoljeću nije bilo nešto negativno, nego izraz legitimne težnje da se u hrvatskom kazalištu govori hrvatskim jezikom. Grčke drame šalju poruku da je odanost polisu važnija od odanosti krvnim srodnicima, rekao je Senker. Ispripovijedao je i kako je August Šenoa kazalište smatrao odgajalištem, a u to se vrijeme u kazalištu primjenjivala preventivna cenzura. Mate Matišić i Frano Prcela pročitali su dijalog Borisa Becka “Razgovor sa sobom – nošenje kamena u Benkovcu” o prijeporu oko festivala “Nosi se” i performansu koji je izveden na parkiralištu. Beckov je zaključak u tekstu da se tu nije radilo o umjetnosti, nego o poruci bez umjetnosti. Istaknuo je primjer američkoga mjuzikla “Hamilton”; to je političko djelo, koje zahtijeva golemo umijeće i trud koji se očituje u tkanju plesa, glazbe, glume i teksta. Damjanović se usprotivio tvrdnjom kako mjuzikl nije usporediv s performansom; performans može biti dobar ako šalje snažnu, pogođenu poruku. Istaknuo je kako slikarstvo inzistira na umijeću figurativnog prikaza još jedino u autoritararnim režimima.
Moderator je potom usmjerio razgovor na ulogu umjetnosti, uz pitanje je li njezina uloga predstavljanje ili tumačenje svijeta. Sugovornici su se odlučili za drugu opciju, uz Beckovu napomenu da umjetnost treba dirnuti čovjeka i zahtijeva neku vrstu cijene koju umjetnik treba platiti, što kod suvremenih performansa često nije slučaj. Damjanović je ustvrdio da ulogu umjetnosti treba prepustiti samim umjetnicima. Iako se nisu složili oko svrhe umjetnosti, svi su sugovornici konstatirali da ozbiljne umjetničke kritike danas ima manje nego prije. Moderator je završno uputio misao kako umjetnost upućuje čovjeka prema dobrom, lijepom i istinitom, što je jedan od razloga njezine važnosti. Zaključio je kako rerklamni slogan “Zabava je ozbiljan posao” nikako ne može opisati umjetnost i njezinu ulogu. Završna je rasprava potaknuta pitanjima iz publike podcrtala važnost teme i interes publike za nju.
