Tražimo povratak dostojanstva i autoriteta škole
Nakon tragičnoga napada nožem u Elektrotehničkoj školi u Zagrebu, koji se dogodio peti dan nastavne godine 2026./2027., izražavamo žaljenje zbog počinjenog nasilja, solidarnost s ozlijeđenim učenikom i njegovom obitelji, kao i priznanje djelatnicima škole koji su priskočili u pomoć unesrećenom uz rizik vlastite sigurnosti i zdravlja. Upravo ti djelatnici zaslužuju najveće priznanje javnosti. Nažalost, događaj u Voltinom ispunio je medijske stupce ne tako dugo nakon događaja u Prečkom, u kojem je žrtva bila maloljetna osoba, ovaj put ipak bez smrtnoga ishoda.
Svjesni da je šutnja spontan odgovor na teško nasilje u kojem su protagonisti maloljetnici tj. djeca, koje se dogodilo u školi, te da naknadna pamet ne pomaže mnogo, kao djelatnici škola ipak želimo skrenuti pozornost na činjenice kojima gotovo nitko nije poklonio pozornost. Podržavamo zahtjev da škola bude sigurno mjesto, no svjesni smo da je škola dio širega društvenoga konteksta. Povijesno ljudsko iskustvo pokazuje da se nasilje ne može u potpunosti spriječiti, pa ni u školi. Ono što ga ipak obeshrabruje vjerojatnost je da će čin nasilja biti primijećen i sankcioniran. U tom smislu, nastavnici i stručne službe škole već dulje nemaju nikakvih pedagoških alata kojima bi se neprihvatljivo ponašanje sankcioniralo, na što je ukazao i nastavnik iz dotične Elektrotehničke škole u Zagrebu. K tome, sustav socijalne skrbi u sprezi sa sudovima nefunkcionalan je i spor. Pedagoške mjere, koje ne sadrže nikakve stvarne posljedice, na kraju školske godine automatski se uklanjaju iz evidencije učenikova ponašanja, a nerijetko svjedočimo kako se razrednici i roditelji zalažu da učenici za doista neprihvatljiva ponašanja ne dobiju nikakvu pedagošku mjeru. Pravilnici o pedagoškim mjerama, praćenju i ocjenjivanju uklonili su ovlasti i dostojanstvo učitelja te tako doprinijeli degradaciji škole kao odgojne ustanove. Prosvjetna inspekcija najčešće vrši pritisak na nastavnike i škole, dodvoravajući se roditeljima. Kao što stručnjaci globalno upozoravaju, odgoj u obitelji često zakazuje. Više od 20 % učenika u Hrvatskoj živi samo s jednim roditeljem. Ističemo i kako se Gradski ured za obrazovanje u Zagrebu, sukladno ideološkim prioritetima aktualne gradske vlasti, javno zalaže za amoralna ponašanja a protiv odgojnih vrijednosti.
Civilizacijsko iskustvo pokazuje da odgoj treba doticati razum, emocije i volju, te jasno ukazati na to da djelovanje ima posljedice, kao i na to da s razlogom postoje autoriteti. Djeca i mladi uče oponašajući uzore, a uzori koji im se u medijima, a ponekad i u školi postavljaju, nerijetko su primjeri sebičnoga individualizma.
Opravdano je i postaviti pitanje smisla postojanja zaštitara u školama, koji zapravo obavljaju posao portira, budući da oni nisu zaštitili napadnutog učenika, nego je to učinila spremačica koja se zatekla u školskom toaletu. Za nasilje, osobito napad na život i zdravlje u školi, tražimo strože sankcije, mjere ili kazne, kako god ih lingvistički inženjeri odlučili nazvati.
Nadalje, tragični slučajevi u Prečkom i Voltinom opetovano su na površinu iznijeli javnu retoriku koja nasilje koje počini pojedinac redovito pripisuje propustima nekog drugog, uz sve veću empatiju s počiniteljima te sve manje solidarnosti sa žrtvama. Svjedočimo relativizaciji dobra i zla, odgoja i neodgoja, gdje se nanošenje štete drugomu ne naziva pravim imenom, nego gubi u eufemizmima. Odgovornost za događaj u Voltinom mnogi pripisuju neodređenom „sustavu“, „društvu“ ili „državi“, neki je čak pripisuju školi, što stvara disperziju odgovornosti. Za dobro i loše ponašanje maloljetnika, pa tako i počinjenje kaznenih djela, odgovorni su u prvom redu oni sami i njihovi roditelji.
Važan je čimbenik i djelovanje medija. Prema dokazanoj sprezi, medijsko izvještavanje o nasilnim zločinima potiče njihovo oponašanje, te potencijalne nasilnike navodi da učine isto, kao što je poznato iz brojnih nedavnih i starijih primjera. S druge strane, mediji informirajući osvještavaju ljude o realnim problemima, pružajući im stvarne informacije o tome što se dogodilo u školama, koje su donedavno percipirane kao mjesta sigurnosti i jasno postavljenih granica. Mediji o takvim temama trebaju izvještavati na stručan i primjeren način.
Bez iluzija o savršenoj školi, kao i bez iluzija o prošlosti kao vremenu bez nasilnih incidenata u školama, tražimo od nadležnih institucija da školi vrate dostojanstvo i odgojni autoritet, te prepoznaju pravo i odgovornost roditelja na odgoj djece. Podržavamo zahtjeve za ozbiljnijim mjerama sigurnosti u školi, ukoliko postoji evidencija da će takve mjere biti doista učinkovite. U kontekstu ovoga slučaja, ističemo kako je interes za nastavnička zanimanja sve manji te je opravdano postaviti pitanje tko će u bliskoj budućnosti biti zainteresiran za posao učitelja i nastavnika koji je više od posla – koji je poziv.
Hrvatsko katoličko društvo prosvjetnih djelatnika