8. veljače Katolička crkva slavi svetu Bakhitu, prvu kanoniziranu afričku sveticu rođenu u Južnom Sudanu gdje je proživjela prvih šesnaest godina života. Njezin život bio je inspiracija za roman „Bakhita“ autorice Veronique Olmi. Jedna je to od onih knjiga koja te ostavlja bez riječi, gotovo bez daha, osjetljivog na svaki zvuk i pogled. Čudesan je bio život ove djevojčice, ali čudesna je i ova knjiga o njoj.
Autorica se usudila ući u srž patnje, taknuti samo lice zla u svojoj najgoroj verziji: trgovina djecom i ljudima, ropstvo, iživljavanja, mučenja, bešćutnost, smrt… Ali uspjela je vrsnim stilom ispisati i nevjerojatno lijepe stranice o životu ove malene djevojčice i stvoriti vrhunsko književno djelo.
No, kako je moguće pisati lijepo o otmici djeteta koje je potom odvedeno u roblje i koje je postalo svjedok i žrtva stravičnih zvjerstava i zločina uslijed kojih je zaboravila i svoje ime i porijeklo? Mislim da ne bi bilo moguće bez autoričine ljubavi i želje da u ovom djetetu s kojim nas tijekom pisanja upoznaje, osim žrtve otkrijemo i dimenziju ljudskosti i topline koja vapi za slobodom, ljepotom, sigurnošću i dostojanstvom.
Tijekom čitanja knjige naviru i ova pitanja:
Kako je moguće da jedno dijete, istrgnuto iz topline sretnog obiteljskog doma dok joj je bilo samo devet godina, prodano više puta različitim okrutnim robovlasnicima te izloženo nevjerojatnim tjelesnim i duševnim zlostavljanjima, preživi sve te strahote i unatoč svemu izraste u osobu punu ljubavi, sućuti, blagosti i razumijevanja? Kako je moguće da djevojčica bez imena, (ime Bakhita nadjenuli su joj otmičari), identiteta, domovine i ljudskog dostojanstva postane svetica Katoličke crkve?
Bakhita je ostatak svog života proživjela u Italiji gdje je služila kao robinja jednom talijanskom diplomatu. Zahvaljujući dobrim ljudima upoznala je Božju ljubav i u njoj pronašla iscjeljenje svojih rana i domovinu koja joj je nedostajala. Sudskom presudom oslobođena je ropstva i kao slobodna građanka Italije odlučila je ući u samostan i služiti Bogu i ljudima. Tijekom svog samostanskog života bila je kuharica, vrtlarica, vratarica i sakristanka, uvijek pri ruci siromasima i obespravljenima. Ljudima koje je susretala bila je oličenje Božje ljubavi i utjehe. Umrla je 1947. godine. Tijelo joj je i danas neraspadnuto i čuva se u crkvi u talijanskom gradiću Schio. Svetom ju je proglasio papa Ivan Pavao II. i tako je postala prva kanonizirana afrička svetica, zaštitnica zlostavljanih žena i djece.
Za nju je papa rekao:
„Njezina je poruka ona herojske dobrote što odražava dobrotu našega Oca na nebesima. Ostavila nam je svjedočanstvo pomirbe i evanđeoskih oprosta s golemim značenjem u današnje doba. U ovo vrijeme, kada razuzdana utrka za moći, novcem i užicima uzrokuje toliko nepovjerenje, nasilje i usamljenost, Bakhita nam je dana od Gospodina kao univerzalna sestra koja otkriva tajnu stvarne sreće: Blaženstvo.”
U ovim njegovim riječima nalazim odgovore na moja pitanja.
A u primjeru njenog života svjetlo i nadu za ovaj naš svijet.
Sv. Bakhito, moli za nas…
Zrinka Brigić, prof.