Naša članica Mihaela Tikvica, prof. povijesti ponovila je predavanje koje je održala na Konferenciji u Sloveniji na temu Odgoj za ljubav prema domovini i državi. Predavanje je utemeljila na istraživanju u sklopu svoga doktorskoga rada, a pod naslovom Kulturocid tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku: Prikaz teme kroz odabrane primjere te prikaz načina obrade te teme u nastavi povijesti. U drugom dijelu programa gitaristica Tamara Perc popratila je recital (anti)ratne poezije Tomice Bajsića, Siniše Glavaševića, Luke Tripala, Barbare Baždarić i drugih pjesnika koji su izvele Mihaela Tikvica i Marina Katinić Pleić, predsjednica HKDPD-a.
Prezentirajući fotografije odabranih primjera kulturocida u Hrvatskoj tijekom velikosrpske agresije, predavačica je podsjetila kako je tijekom Domovinskog rata (1991.-1995.), osim na hrvatsko i nesrpsko stanovništvo, velikosrpska agresija usmjerila svoje oružje i na hrvatski identitet – na simbole koji su svjedočili o hrvatskoj tradiciji i kulturi kroz povijest. Hrvatska se uspjela izboriti za netom proglašenu neovisnost, ali rat je donio velika ljudska i materijalna stradanja. Među materijalnim ciljevima agresora bili su u pravilu i civilni objekti – pri tome posebno povijesna, kulturna i sakralna (katolička) baština. Kroz odabrane primjere prikazala je stradanje i uništavanje hrvatskih kulturnih spomenika tijekom Domovinskog rata te svoje primjere obrade ove teme u školskoj nastavi povijesti.
Odabrala je sljedeće primjere kulturocida u Hrvatskoj tijekom velikosrpske agresije:
- Vukovar: dvorac Eltz – Gradski muzej Vukovar
- Osijek: Hrvatsko narodno kazalište i konkatedralu sv. Petra i Pavla
- Petrinja: župnu crkvu sv. Lovre
- Šibenik: katedralu sv. Jakova
- Otavice kod Drniša: Mauzolej obitelji Meštrović (Crkva Presvetog Otkupitelja)
- Dubrovačko područje: Dubrovačku staru gradsku jezgru i selo Čilipe.
Za svaki od navedenih primjera ukratko je izložila okolnosti stradanja i opisala težinu stradanja, kao i posljedice koje su ostale do danas. Tekst je popratila fotografijama izvornog stanja tih kulturnih spomenika te stanja nakon oštećenja i devastacije.
Krađa i uništavanje arhivske i knjižnične građe, umjetnina, rušenje i devastacija crkava, knjižnica, palača i povijesne arhitekture postala je stvarnost svih prostora koji su bili zahvaćeni ratom. Prema podacima državne komisije Republike Hrvatske (za popis i procjenu ratne štete) oštećene su ili uništene ukupno 2323 povijesne građevine sa statusom spomenika kulture. Muzejski dokumentacijski centar – 3.164 uništena muzejska predmeta, 2.284 oštećenih te još 46.800 nestalih ili otuđenih predmeta, od kojih je danas pronađeno i vraćeno njih manje od polovine, dok ih još 24.908 nedostaje. (Riječ je samo o državnim muzejskim ustanovama).
Nestanak i stradanje tolikog kulturnog blaga te povijesnoumjetničkih, intelektualnih i civilizacijskih postignuća i svjedočanstava u tako kratkom vremenu i na tako surov način potiče na osvješćivanje važnosti sve te baštine za jedan narod i njegov nacionalni identitet, ali i šire. Ono nas tjera na postavljanje pitanja o tome što je narod bez povijesti i bez svoje kulture i tradicije i na pitanje što je ljudska civilizacija bez te kulture i tradicije.
U drugom dijelu Mihaela je navela primjere obrade teme kulturocida u Domovinskom ratu u nastavi povijesti u gimnaziji. Primjere je uzela iz vlastite školske prakse. Bili su to posjeti Muzeju Domovinskog rata u Dubrovniku – na Srđu, posjet Memorijalno-dokumentacijskom centru raketiranja Zagreba i samostalni radovi učenika o Domovinskom ratu i kulturocidu tijekom rata.
Primjeri iz nastave pokazali su koliko među mladima srednjoškolske dobi vlada interes za istraživanje i učenje o ovoj temi te koliko je ta tema bitna za njihovo razumijevanje i poštivanje vlastite domovine.
Vezano za to, osvrnula se na iskustvo sa slovenske konferencije na temu Odgoj za ljubav prema domovini: Korijeni stabla nacije te ponovila ono što je i tamo rekla: „Možda najviše i posebno na primjeru hrvatskog Domovinskog rata – gdje je u tako kratkom vremenu uništeno toliko kulturno blago i bogatstvo baštine – vidimo kolika je neprocjenjiva vrijednost te baštine za jednu naciju i koliko ona čini korijene te nacije.“
Ljubav prema domovini nije (u pravom smislu) moguća bez poznavanja njezine tradicije, povijesti i njezine kulturne baštine, bez odavanja poštovanja i pokazivanja brige prema očuvanju te baštine. Isto tako, ljubav prema domovini nije moguća bez njegovanja sjećanja na tragedije koje su je zadesile i osude svakog pokušaja zatiranja te baštine s ciljem uništenja i krivotvorenja povijesti, poput onog kojemu smo svjedočili u Domovinskom ratu.
Istaknula je da nacionalne kulture posjeduju i univerzalnu vrijednost, koje nas povezuju te kako je napad na hrvatsku baštinu bio i napad na europsku, zapadnu kulturu i napad uopće na civilizaciju kao takvu.
Nacionalna baština, nacionalne tradicije, nacionalni identiteti – jesu nešto što gradi civilizaciju kao takvu. I ako se uništavaju ili zanemaruju nacionalne tradicije, nacionalna baština i nacionalni identiteti, što jest trend današnjeg vremena u Europi – uništava se ono suštinsko i temeljno za ljudsku zajednicu i civilizaciju. Ne postoji „anonimna” kultura i baština, ne postoji baština „iščupana” iz „korijena i stabla”, prema tome – bez toga – ne postoji nikakva zajednička kultura, ne postoji ništa zajedničko (u civilizacijskom i ljudskom smislu). Na očuvanju nacionalnih baština, nacionalnih tradicija i nacionalnih identiteta – civilizacija stoji. I europska i sveukupna.
Obrana Hrvatske u Domovinskom ratu bila je obrana i europske kulture, obrana i temeljnih civilizacijskih i općeljudskih vrijednosti.
